Crnogorska istorija je počela krajem VI i početkom VII vijeka naše ere, kada su slavenska plemena počela da naseljavaju Balkansko poluostrvo. Tokom srednjevjekovnog perioda ovdje je nastala Kneževina Zeta, koja je postala jedno od ognjišta slovenske kulture (na primjer, upravo tu 1493. godine je bila štampana prva knjiga na ćirilici).
Krajem XV vijeka zetska ravnica bila je zauzeta Osmanskim carstvom, što je natjeralo lokalno pravoslavno stanovništvo da se povuče u nepristupačne planinske predjele, koji su nazivani „Crna Gora“ (što u bukvalnom prevodu znači „crna, neprolazna šuma“, mada danas taj naziv se najčešće prevodi kao „crna planina“). Počev od tada naziv „Crna Gora“ potiskuje ime „Zeta“.
Krijući se u planinskim predjelima Crnogorci su pružili turskim osvajačima žestoki otpor. Na kraju krajeva, prirodni uslovi i hrabrost ovog malobrojnog naroda pomogli su „pravoslavnoj Sparti“ da se zaštiti od stranih neprijatelja i da sačuva svoju unikatnu kulturu.
Nezavisno od bogate istorije obje zemlje, državni odnosi Rusije i Crne Gore otpočeli su tek u XVIII vijeku. U tom periodu Crna Gora se formalno nalazila u nadležnosti Osmanskog carstva i imala je unikatni oblik državnosti – teokratiju sa elementima plemenskog sistema.
U posjetu mitropolitu Danilu I Petroviću Njegošu su 1711. godine stigli izaslanici iz Rusije, koji su Vladiki uručili poruku of ruskog cara Petra I sa prijedlogom da Rusija i Crna Gora objedine svoje napore u borbi protiv Turske.
Prijedlog cara Petra Aleksejevića (nije prezime!) je naišao na veoma burnu reakciju u ovoj planinskoj zemlji. Crnoj Gori, koja je bila bukvalno pritisnuta neprijateljima sa svih strana, mnogo je značilo postojanje velike slovenske jednovjerne pravoslavne države.
Bilo kako bilo Crnogorci su sa oduševljenjem prihvatili ovaj prijedlog i krenuli su protiv osmanske vojske. Ali uskoro su primili vijest o neuspješnom Pruskom ratu Petra I i da je sa Turcima potpisano primirje. Tako su Crnogorci ostali jedan na jedan sa jakim neprijateljem.
Bez obzira na to 17. jula 1712. godine svega osam hiljada Crnogoraca pobjeđuje vojsku od pedeset hiljada Turaka u bitci na Carevom lazu. Ova pobjeda smatra se jednom od najvećih u ratnoj istoriji Crnogoraca. Nažalost, već dvije godine kasnije Osmanlije su se žestoko osvetili Crnogorcima – sto dvadeset hiljada Turaka napada Crnu Goru i bukvalno je spaljuje.
Pravo je čudo da se Vladika Danilo spasio krijući se u jednoj od planinskih pećina gdje je smislio svoji novi program spoljne politike „Ja sam Moskov, Moskov, Moskov!“
Probijajući se kroz turske kordone, 1715. godine Danilo stiže u Rusiju. Car Petar I je izrazio sažaljenje u vezi sa nesrećom koja se desila u Crnoj Gori i uputio Crnogorcima dopis, gdje je pisao o zaslugama crnogorskog naroda u zajedničkoj borbi protiv Turaka i obećao da će pružiti velikodušnu pomoć čim se završi Sjeverni rat. Kao potvrdu svojih riječi ruski car je poslao Crnoj Gori veliku materijalnu pomoć u svrhu obnavljanja pravoslavnih crkava.
Ova posjeta je odigrala ključnu ulogu u razvoju rusko-crnogorskih odnosa. Vladika Danilo je bio prvi crnogorski vladar koji je uspostavio direktnu vezu sa Rusijom. Čak i više od toga, turneja crnogorskog mitropolita u Sankt-Peterburg je bila početak iskrenog prijateljstva dva pravoslavna naroda.
Tokom XVIII i XIX vijeka ovi odnosi su postajali sve čvršći, ljubav prema Rusiji je postala dio nacionalne svijesti ovog malog naroda koji je brojio samo nekoliko desetina hiljada. U Crnoj Gori se rodilo nešto nalik nacionalnom kultu Rusije, čak se pojavila uzrečica „Nas i Rusa dvjesta miliona“.
Rusofilstvo Crnogoraca je doduše dovelo do jednog od najinteresantnijih fenomena u svjetskoj istoriji. U Crnoj Gori se naime 1766. godine pojavio izvjesni Šćepan Mali – tajanstveni prevarant, koji je sebe proglasio za ruskog cara Petra III, koji se tobož na čudesan način spasio od pogubljenja 1762. godine. Interesantno je to što je prema svjedočenju svjedoka čovjek stvarno ličio Petru III, pričao je nekoliko jezika i imao je veoma oštar um.
Bez obzira na to što nikada nijesu vidjeli pravog Petra III, Crnogorci su prihvatili Šćepana Malog kao ruskog cara, te ubrzo on postaje gospodar čitave Crne Gore. Trebalo bi naglasiti da se car Šćepan-Petar pokazao kao veoma snažan vladar. Svojom čvrstom rukom doveo je zemlju u red: uveo je smrtnu kaznu za krvnu osvetu, formirao je prvi stalni sud, preduzeo mjere da organizuje redovnu vojsku, započeo gradnju puteva itd.
Naravno da je Sankt-Peterburg pomno pratio sva dešavanja u Crnoj Gori. Ruska imperatrica Ekaterina II bila je, blago rečeno, nezadovoljna time da negdje na Balkanu živi osoba koja je sebe proglasila za njenog supruga (iako mrtvog). Godine 1768.
Ekaterina je poslala u Crnu Goru savjetnika ruske ambasade u Beču, kapetana G.Merka, sa dopisom u kojem je zahtijevala da se prevarant osudi. Međutim taj dopis nikada nije stigao do onih kojima je bio namijenjen zbog različitih i subjektivnih i objektivnih razloga.
I više od toga, pod utiskom novih planova za borbu sa Osmanskim Carstvom, gde je Crnoj Gori bila namijenjena ključna uloga, Ekaterina II je promijenila svoj stav prema Šćepanu Malom. U avgustu 1769.godine na Cetinje je stigao knez J.V.Dolgorukov, koji je sa sobom donio oružje i dopis od Ekaterine sa pozivom da joj se pridruže u napadu na Turke (u ovom dopisu nije spominjan Šćepan Mali).
Prilikom odlaska, Dolgorukov je crnogorskom caru čak poklonio rusku oficirsku uniformu, zagrlio ga je i poljubio. Na takav način prevarant koji se proglasio za ruskog cara Petra III ne samo što nije bio uhapšen i pogubljen, nego je priznat od strane Rusije za vladara Crne Gore i dobio je od njih oficirski čin.
Jasno je da je nakon ovakvih događaja ruski uticaj u Crnoj Gori još više ojačao. Ovdje valja spomenuti jednu epizodu koja se odigrala nekoliko mjeseci nakon odlaska Dolgorukova. U svom dopisu jednom visokorangiranom mletačkom činovniku crnogorske starješine pišu: „Znaš li gospodine da smo sada mi ruski? Ko je protiv Rusije – taj je i protiv nas“.
Početkom XIX vijeka Crnoj Gori je zatrebala ruska vojna pomoć. Radi odbrane obale Dalmacije i Crne Gore od vojske Napoleona, imperator Aleksandar I je poslao u Jadransko more eskadrilu admirala D.N.Senjavina (pod opštom komandom admirala F.F.Ušakova).
Nijesu se svi planovi ostvarili onako kako je bilo zamišljeno, ali generalno zajedničke borbene aktivnosti ruskih i crnogorskih saveznika bile su uspješne – držali su pod kontrolom značajni dio jadranske obale, Ruska mornarica je potpuno gospodarila Jadranom. Vojno bratstvo Rusa i Crnogoraca koje se tada rodilo još više je ojačalo prijateljstvo ova dva naroda.
No, Tilzitski mir 1807.godine je umanjio mnoge nade i planove Crnogoraca, a nakon odlaska eskadrile Senjavina, tijesne vojne i političke veze između Crne Gore i Rusije su bile prekinute.